V. S. Karadžić - Narodni život
U Srbiji su velika sela koja imaju oko sto kuća, a ima i sela i od 15 kuća, ali ih najviše ima od 30 do 50 kuća. Po brdovitijem mjestima tako su kuće razdaleko da je selo od 40 kuća veće od Beča;
n.p. u jednom potoku stoje nekolike kuće, pa onda (gdješto po sahata ili čitav sahat daleko) u drugom nekolike itd., pa se sve zove jedno selo (dokle god njegova zemlja drži, koje se vrlo dobro zna; tako ljudi iz dva sela mogu biti susjedi). A po ravni (kao n.p., po Mačvi i po Braničevu) dosta su česte kuće po selima, ali opet nijesu u redu, kao. n p., po Srijemu i po Njemačkoj, nego rastrkane (kao i po varošima po Turskoj) po polju. Za vladanja kneza Miloša po Srbiji, brat njegov Jefrem nagonio je Mačvane osobito po selima oko putova, da grade kuće u red, a to se potom počinjalo i u Šumadiji, ali sad o tome već ne misli niko više. Onamo se čovjek pod vladom turskom mogao preseliti ii jednog sela u drugo kad mu je drago bilo, niti mu se trebalo javiti onome spahiji iz čijega je sela polazio ni onome u čije je dolazio; kuću svoju mogao je prodati ili raskopati, a vot-njaka i vinograda mogao je dolaziti te brati svake godine, n spahiji davati deseto; a u onom selu gdje je dolazio, mogao |e načiniti kuću po pustoj zemlji gdje mu je drago bilo, i sebi krčiti njive i livade, a saditi votnjake i vinograde koliko mu je drago bilo. Kad bi spahija došao u selo da kupi glavnicu i stao iz teftera zvati sve seljake redom po imenu, onda bi mu seljaci kazali: „Taj se oselio", ili: „Ovaj se doselio."
KUćA
Po ravni, osobito po goletnijem mjestima, vrlo su kuće rđave: ponajviše pokrivene su krovinom ili lubom; ali po bregovitijem mjestima iia kuća vrlo lijepih i tvrdijeh; mnoge su podzidane kamenom, a ponajviše su pokrivene da-skom (šindrom). Soba nema svuda, nego se zimi ponajviše griju kod vatre, a spavaju po vajatima, i onako u kući; dim-njaka nema gotovo nigdje po selima (osim u Mačvi pored Save i u Braničevu gdješto oko Dunava i na vlaškijem zemuni-cama); zato se kašto pušI u gdjekojijem kućama da hoće oči da ispadnu od dima. U Srbiji samo oko Sokola sjedili su Turci u nekoliko sela, a po ostaloj zemlji sjedili su po selima samo Srbi, a Turci po varošima; a u Bosni ima i turskijeh i kršćanskijeh sela.
[Život i običaji naroda srpskoga, Beč, 1867, str. 247—248, pod naslovom Selo]
ZADRUGA
Srbi žive ponajviše u zadruzi: u đekojim kućama ima po 4 do 5 oženjenih ljudi, a jednoglavaca je malo. Koliko gođ ima u kući ženjenih ljudi, toliko oko kuće ima vajata, pa u kući samo jedu zajedno i spavaju u njoj babe i starci, a ostali svaki sa svojom ženom i s đecom spava u svome vajatu, bez vatre i ljeti i zimi. Oko đekojih gazdinskih kuća stoje vajati i ostale zgrade (n p. hambari, čardaci, kačare) kao malo seoce. U svakoj kući ima starješina, koji vlada i upravlja kućom i svim imanjem: on naređuje đetiće i momčad kuda će koji ići i šta će raditi; on ide Turcima i na sve seoske i nahijske sabore i dogovore; on, s dogovorom kućana, prodaje što je za prodaju i kupuje što treba kupiti; on drži kesu od novaca i brine se kako će platiti harač, porezu i ostale dacije; kad se mole bogu, on počinje i svršuje; kad ima u kući kakih go-stiju (bez kojih se u velikim kućama slabo koji dan provede), on se s njima razgovara i s njima ruča i večera (u velikim kućama đe ima mlogo čeljadi, najprije postave starješini i go-stima na jednoj sofri, a na drugoj đetićima i momčadima koja rade u polju, pa onda večeraju žene i đeca). Starješina nije svagda godinama najstariji u kući; kad otac ostari, on preda starješinstvo najpametnijem sinu (ili bratu ili sinovcu), ako će biti i najmlađi; ako li se dogodi da koji starješina ne upravlja dobro kućom, onda kućani izberu drugoga. U za-družnim kućama svaka žena prede, tka i sprema košulje za sebe i svoga muža i za đecu; a jelo gotove redom svaka po ne-đelju dana. Kad koja tako reduje, ona se zove redara ili re-duša. A stanarica se određuje za cijelo ljeto, i to ponajviše biva starješinika žena.
ZANIMANjE
Narod srpski nema drugih ljudi osim seljaka. Ono malo Srba što žive po varošima kao trgovci (gotovo same dućan-džije) i majstori (ponajviše ćurčije, terzije, jekmenčije, tu-fekčije, kujundžije) zovu se varošani; i budući da se turski nose i po turskom običaju žive, a uz bune i ratove ili se zatvore s Turcima u gradove ili s novcima bježe u Njemačku, zato oni ne samo što se ne broje među narod srpski nego jih još narod i prezire. Srbi, kao seljaci, žive samo od zemlje i od stoke. Istina da i među njima ima trgovaca koji kupe svinje i ostalu stoku, kao i zvjerinje, vosak, med i druge sit-nice, ali i oni t a kući žive kao i ostali seljaci. Od seljaka ima kovača (koji kuju i kleplju sikire, motike i raonike; a kotlove krpe i ostale kojekake sitnice kuju turski Cigani po varošima), tufekčija, terzija i ćurčija, kačara, kolara, dunđera, konopčara, po đekojim mjestima i lončara. Dunđer je svaki i zidar, kao i ćurčija terzija. Terzija, kao i kačar i dunđer, ne rade zanate kod svoje kuće, nego kod onoga kome rade. Seljaci i po gradovima i varošima najviše grade kuće i ostale zgrade. Ove drvene zanate zna gotovo svaki Srbin, samo što nema svaki alata, n p., da načini iznova bure ili kola; ali obruč nabaviti, oko kola ili u vodenici što po-praviti — za to slabo ko traži majstora. Tako isto Srbi sami građu sijeku, sami (osobito siromasi) kuće i ostale zdgrade prave; svaki Srbin opanke sam sebi gradi. Kašike, čanke i korita obično grade karavlaški Cigani koji se ski-taju po zemlji, pa prodaju ili daju za brašno, ili za drugo što. Srpkinje siju, rade i predu kuđelju i lan, boje (čivitom, broćem, metvicom, zanovijeću itd.) i predu vunu, tkaju platno i sukno, vezu, pletu čarape i rukavice. Osim ovih ženskih poslova, one još rade i s ljudma u polju, n p., žanju, kopaju, kupe sijeno i šljive, beru kukuruzs i vinograde itd.
HRANA
U cijeloj se Srbiji najviše jede hljeb kukuruzan. Istina da može svuda roditi i pšenica, ječam i raž; ali se ova žita, osim Mačve u kojoj se pšenični hljeb u sebicu jede, ne siju po mlogo, a i ko posije, više prodaje nego jede. Krom-piri su odskora poznati i vrlo se malo siju (više kao ri-jetkost nego potrebe radi), premda bi mogli biti od velike pomoći. Od povrća se najviše sije grah (pasulj), kupus i luk (bijeli i crni), potom rotkva, repa i blitva, a još manje grašak i sočivo. Kelj, kelerabu, mrkvu (žutu repu) i spanać gotovo niko i ne poznaje; ren raste sam po polju i samo se upo-trebljava za lijek. Osim kukuruzna hljeba srpska je obična hrana uz post grah i luk, a na mrsku zimi kiseo kupus i sla-nina, a ljeti mlijeko, sir i jaja. Piće je obično voda. Vino se pije najviše na častima, i to kod bogatijeh ljudi; a onako seJuz jelo,najviše pije šljivova rakija, koja je srećom vrlo meka i zato zdravlju nimalo ne hudi. Najveća je čast na mrsku: ljeti pečeno jagnje, a zimi prase, uz to pogača, medena rakija i cicvara i gibanica; a na petku: riba (tj. kad se jede, jer se ni ona svagda uz post ne jede) i grah začinjen zejtinom. Po cijeloj Srbiji, osim ravne i barovite Mačve, može biti dobro vino kao i po Madžarskoj, ali danas slabo ko sadi vinograde da prodaje vino, nego samo pomalo za domaću potrebu. Mlogi parlozi, i stari i novi, svjedoče da se negda oko vinograda više radilo, pa valjada su uz ratove bataljeni. U Srbiji ima dosta lijepih jabuka, krušaka, trešanja, višanja, breskvi; ali se najviše sade i gaje šljive, te se od njih peče rakija. Orasi rastu sami, kao po đekojim mjestima i kestenje, osko-rušeibrekinje. Premda se od vina i od rakije, kaoiod drugih đekojih rodova zemaljski, može kašto pokoja para dobiti, ali je to sve ništa prema rogatoj marvi i preia svinjama; volove i krave svakoga proljeća kupe Bošnjaci i Hercegovci, te ćeraju na more; koze i ovce kupuju Turci, a svinje se neprestano pregone u Njemačku; one su pravi i najveći užitak narodni, jedno što jih je zbog šuma lasno zapatiti i držati, a drugo što se u svako doba godine mogu prodati.
NOŠNjA
Nošnja je ženska gotovo u svakoj nahiji drukčija, zato se o njoj zasad ne može ništa ni kazati; a muška je u Srbiji gotovo svuda jednaka. Srbi u sebicu nose na nogama šarene čarape (u Mačvi obojke) do niže koljena i na njima opanke; preko čarapa od platna gaće, ni tijesne ni vrlo široke (gore k Hercegovini mjesto gaća nose pelengaće do koljena, a od koljena dolje dokoljenice i preko njih dolje vrlo kratke čarape); preko gaća do koljena košulju vezanih rukava i ko-lijera; po košulji vuneni pojas, ponajviše crven; za poja1-som nožić, duvandžije i lulu, a' đekoji i sviralu; pa onda kratak zubun (od bijela sukna) i po njemu gunj (od crna sukna) do niže koljena; a na glavi ili crvenu kapu (ošiljatu ili fes), ili (kao po Braničevu i po Resavi) crnu kapicu od abe ili karikliju (gore k Hercegovini), ili crnu šubaru. Sta-jaće se haljine ponajviše sastoje u ugasitoplavetnim (mor) čohanim čakširama, u đečermi i u koporanu od take iste čohe, u novoj kapi i u lijepoj košulji i obući. Za pojasom dva pištolja (ili barem jedan) i veliki nož, a oko pojasa barem dvije kese pripojasnice i o njima ognjilo, mazalica i barutni rog ili tikvica, a o lijevom ramenu duga puška; to ide više u odi-jelo nego u odbranu.
IGRE
I danas su onamo još najobičnije momačke igre: metanje kamena, skakanje, rvanje i gađanje u nišan. Narodna je mu-ška srpska gadlje uz koje se igra i gusle uz koje se pjevaju junačke.pjesme; gadljar ima u svakom selu po jedan, a gusle, osobito po brdovitim mjestima k Bosni i k Hercegovini, imaju gotovo u svakoj kući po jedne. Osimpjevanja uz gusle, Srbi sve poslove svoje rade pjevajući: pastiri pjevaju po brdima i po šumama, radini po polju, žene kod kuće, putnici iutem.
[Danica za 1827. v., Beč, str. 100— 106, iz članka Geografičesko—Sta-tističesko opisanije Srbije]